Noću često kad već zaspim 
i kad soba već opusti, 
k'o laticu ruže, mama 
na moj obraz cjelov spusti.

Ona moje male tuge 
zagrljajem toplim tješi, 
a svakoj se mojoj sreći 
k'o najljepšem daru smiješi.

Njeni prsti kao lahor
pređu preko moje kose, 
a njene me priče lako 
u daleka carstva nose.

Njena ljubav mene grije, 
njeno srce za me bije, 
znam: nada mnom uvijek bdije majka 
- biće najmilije.